“Gospodnja večera”, euharistija je najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života, te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.
To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći:
“Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.”
Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći: “Ova je čaša novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.”

Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Sv. Pavao tumači to riječima: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu (kalež), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.”
Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva”.

Bitni dio mise jest posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. To je središte Isusova spomen-čina: prilike kruha i vina ostaju iste, ali se mijenja sama stvarnost. Kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi. Plodovi zemlje i ljudskoga rada u euharistijskom slavlju postaju “znakovi” da se Isus Krist sav – dušom i tijelom – definitivno i nepovratno predao Ocu i nama, da se to “otajstvo” predanja snagom Božjega Duha i sada događa, da je taj “predani” Isus kao Uskrsli – snagom Božjega Duha – sav prisutan među svojim vjernima. Tu otajstvenu promjenu stvarnosti kruha i vina u novu stvarnost, u stvarnu prisutnost Isusa Uskrsloga, zovemo “pretvorbom”. – To otajstveno događanje u središnjem činu euharistijskog slavlja predvodnik (svećenik) oglašuje riječima:

Tajna vjere! – Mysterium fidei!
Prisutni kliču:
Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
Tvoje uskrsnuće slavimo,
Tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Euharistija je spomen-čin kojim se na otajstven način obnavlja događanje našeg spasenja. U njemu se ujedno najbolje vidi što je Crkva: zajednica vjernih okupljena oko svoga prisutnog proslavljenog Gospodina, koja po Kristu, s Kristom i u Kristu – ujedinjena snagom Duha Svetoga – daje svu slavu i čast Ocu. I sve to okupljena zajednica želi i nastoji slaviti i proživljavati u savršenom uzajamnom predanju. Euharistija stoga Crkvu istodobno najbolje očituje i izgrađuje. Euharistija je središnji sakramenat Crkve, sakramenat žive Prisutnosti i predanja.
Oko bitnog dijela euharistije od početka su se oblikovali razni obredi, čitanja, pjesme i molitve. Kroz duga su se stoljeća oni i mijenjali. Oni svi zajedno. oko tog neizmijenjenog dijela euharistije – pretvorbe, čine svetu misu. Svi ti obredi, čitanja, molitve i pjesme – raspoređeni prema liturgijskoj crkvenoj godini – čine knjigu koja se zove misal. Ta je knjiga neiscrpivo vrelo za sve zreliji vjernički život. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju ona je postala pristupačna svakom vjerniku.
Blagovanje Kristova tijela i krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina, zove se pričest.
Posvećeni kruh čuva se u crkvama i poslije mise, u prostoru koji se zove svetohranište ili tabernakul (pred njim gori “vječno svjetlo). Kristovo tijelo pod prilikama kruha čuva se:

• za pričest onih koji nisu mogli sudjelovati u misi (npr. bolesnici).
• za klanjanje i molitvu.