S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.

O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih.

Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”) patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti” osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba biti naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.

Isus je svojoj zajednici – Crkvi – povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

Kristova zajednica – Crkva – od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).

U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:
– redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom
– redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;
– zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.

U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:
– susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);
– priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);
– slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);
– polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;
– sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;
– euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.

U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi popudbina, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.

Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).

Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:
Ovim svetim pomazanjem
i svojim preblagim milosrđem
neka te Gospodin
milošću Duha Svetoga pomogne.
Bolesnik i zajednica: Amen.
Neka te slobodna od grijeha spasi
i milostivo pridigne.
Bolesnik i zajednica: Amen.

Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:
– Sakramenat bolesničkog pomazanja jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;
– po tom sakramentu bolesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);
– primljena “milost” Duha Svetoga:
– pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);
– bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;
– ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budućnošću i smrću;
– jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;
– može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;
– daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).