TAJNA I OTAJSTVO

Riječ “sakramenat” među kršćanima katolicima česta je i važna. Latinskog je porijekla, a znači približno isto što i grčka riječ “misterij”: “sveta tajna” ili “otajstvo”.
Za ljude ima mnogo skrivenih i nepoznatih stvari i tajni. Neke mogu spretnošću, upornim razmišljanjem ili istraživanjem razotkriti. Tako se događaju brojna otkrića znanstvena ili druge vrste.
Ali ima i “tajnovitih” stvarnosti za koje svi znaju i vide da su doista prisutne među ljudima, za njih važne, a svi su istodobno svjesni da ih nikada neće do dna ni razotkriti ni izreći, npr. dobrotu ili zloću srca, mržnju, ljubav, prijateljstvo i slično. To su “otajstvene” stvarnosti: živo prisutne a neizrecive. Ljudi ih svim svojim bićem nose, a “izriču” tek u nekim trenucima: riječima, nekim činima, gestama ili znakovima – simbolima. Prijateljstvo se npr. pokazuje stiskom ruke, pismom, posjetom i sl. Ljudi žele darovati voljenima svoju ljubav, ali je mogu drugima samo “označiti”, učiniti prepoznatljivom, ponuđenom i prisutnom. Za darivanje svojih “tajni”, ljudi imaju svoje prepoznatljive znakove. Poklonjeni buket cvijeća nije ljubav, ali je izriče i ona se u tom izricanju događa i otkriva.

SAKRAMENTI – ZNAKOVI BOŽJE PRISUTNOSTI, SUSRETA I DARIVANJA

I Bog ima svojih “tajni”, i znakova kojima ih izriče. Boga nitko nikada nije vidio. Nedohvatljiv je čovjeku i neizreciv. To znaju svi vjernici od prvih početaka biblijske vjere koju su kršćani naslijedili. No Božju “otajstvenu” prisutnost prepoznajemo u njegovim “čudesnim djelima” spasenja i oslobođenja: u oslobođenju izabranog naroda iz ropstva i izgnanstva, u velikim ljudima što ih je pozivao usred naroda da mu budu glasnici. u milosrdnom praštanju i njegovoj “odsutnosti” u časovima nevjere. Na ta “čudesna djela” Božje prisutnosti podsjećali su Izraelce i stvari (predmeti, građevine, mjesta) kao što su Kovčeg saveza, Hram, Sion kao kraljevsko sjedište, itd.
Svoje spasiteljske odluke, svoju ljubav i milost, svoje “otajstvo” Bog je očitovao u povijesti Izraela djelima spasenja i navijestio narodu da će u punini vremena još očitije pokazati svoju prisutnost:
“Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu” – bilježi pisac Poslanice Hebrejima (1,1-2).
“Bog je toliko ljubio svijet da nam je poslao Sina svoga Jedinorođenoga. Isusa Krista…”
“Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac -… on nam ga obznani” (Iv 1,18)
“Što bijaše od početka,
što smo čuli,
što smo vidjeli očima svojim.
što razmotrismo i ruke naše opipaše
o Riječi, Životu –
da, Život se očitova,
i vidjeli smo i svjedočimo.
i navješćujemo vam Život vječni.
koji bijaše kod Oca i očitova se nama –
što smo vidjeli i čuli.
navješćujemo i vama.
da i vi imate zajedništvo s nama.
A naše je zajedništvo s Ocem
i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.
I to vam pišemo
da radost naša bude potpuna.”
(1 Iv 1, 1-4)

Isus je za sebe govorio da je pastir, izvor, svjetlo svijeta, put, istina i život, kruh života… Oni koji su bili s Isusom Kristom – koji su čuli njegove riječi, vidjeli njegova djela, njegovu smrt i njega uskrsnuloga – oni su u njemu, snagom primljenoga Duha, prepoznali Boga čovjekoljupca. Boga koji je postao čovjekom. Boga spasitelja prisutnoga među ljudima; koji – uskrsnuvši od mrtvih – zauvijek za njih živi u zajednici s Bogom Ocem i Duhom Svetim.
Isus Krist je “otajstvo”, “sakramenat”, živi “znak” prisutnoga Boga Spasitelja među ljudima!
Tu su prisutnost očevici prepoznali u njegovim djelima, riječima i životu. Od početka je ljudima -vjernicima Isus Krist “znak”, “otajstvo”, “sakramenat” susreta s Bogom koji spašava. Bog se u Isusu Kristu najpotpunije i zauvijek očitovao i darovao ljudima.
“Bog je u Isusu Kristu sa sobom pomirio svijet” (2 Kor 5.19).
“Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.” (Rim 8 .38- 39) .
Ta je vjera okupila i okuplja stoljećima oko Krista Uskrsloga golemo mnoštvo ljudi. zajednicu koju zovemo Crkva.
CRKVA JE USRED SVIJETA ŽIVI “ZNAK”, “OTAJSTVO”, “SAKRAMENAT” SUSRETA LJUDI S USKRSLIM KRISTOM.
Taj susret kršćani – vjernici doživljavaju i ostvaruju osobito u nekim važnim trenucima svog života. Oni se okupljaju da zajednički slave obredne čine koji im vidljivo označuju što im uskrsli Krist snagom svoga Duha doista dariva za njihovo spasenje. Ti se obredni čini – sastavljeni od znakova, gesta i riječi – nazivaju sakramenti Crkve.
Oni su vjernicima događaji spasenja koji mijenjaju njihov život. Sakramenti Crkve jesu:
– znakovi kojima Bog po Isusu Kristu uskrslome nastavlja među ljudima svoja čudesna djela spasenja; oni su Objava Boga Spasitelja
– izrazi vjere okupljene zajednice – Crkve; vjere u Boga milosnoga Spasitelja
– znakovita događanja kojima se ljudi “posvećuju”, stupaju među “otkupljene”, među prijatelje Božje koji su pozvani na međusobnu ljubav i zajednički, vječni život s Bogom
– navještaj one punine međusobnog darivanja i života s Bogom koju nam je Isus navijestio u nazivu “Kraljevstvo Božje”.

SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

Tih »znakova« ima sedam. U njima »Krist dolazi čovjeku i osobno mu se daje u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života. Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život po krštenju; čovjek raste i dosiže svoj puni razvitak: punina novoga života dana mu je potvrdom. Fizičkom je životu potrebna hrana: hrana novoga života jest proslavljeno tijelo Gospodinovo, otajstveno prisutno pod vidljivim prilikama kruha i vina u euharistiji. Naravni je život tijela ugrožen bolestima i ranama koje bi bile smrtne da ih organizam vlastitom snagom i lijekovima, u običnim slučajevima ne prevlada. Ozdravljenje i jačanje novog života ostvaruje se djelotvorno sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja. U sakramentu pokore duša duhovno ozdravljuje od rana grijeha. U bolesničkom pomazanju Krist pristupa bolesniku čisti ga od tragova grijeha i jača ga za borbu u kojoj se nalazi. Kao što obitelj i društvo osiguravaju naravni život svojih članova tako i sveti red i ženidba zajamčuju društvene dimenzije novoga života. Zahvaljujući vlasti koju sakramenat reda daje biskupima i svećenicima novi se život širi i nastavlja po Kristu u Božjem narodu koji u svećeništvu nalazi učiteljstvo i vodstvo. U kršćanskoj se ženidbi muškarac i žena sjedinjuju da bi se međusobno pomagali i pružili bitak novim životima određenima za službu i ljubav Božju u svijetu. (»Nada koja je u nama« br 31)

Sedam svetih sakramenata:
1. Krštenje (krst)
2. Potvrda (krizma)
3. Euharistija (misa, pričest)
4. Pomirenje (pokora, ispovijed)
5. Bolesničko pomazanje
6. Sveti red
7. Ženidba