Župna crkva Svetog Nikole u Varaždinu

Najstarije razdoblje povijesti Varaždina

Varaždin se prvi put spominje davne 1181. godine, u ispravi hrvatsko – ugarskog kralja Bele III., koji je u sporu oko posjeda Varaždinske Toplice, između Zagrebačkog kaptola i varaždinskog župana, presudio u korist Zagrebačkog kaptola. U toj se ispravi spominje „ Beleé comes de Garestin“ – varaždinski župan Bele, koji je stolovao u utvrdi (castrumu), te stanovnici varoši, koja je nastala u neposrednoj blizini te utvrde – Guarestinenses. Iz isprave se može naslutiti da je Varaždin postojao i prije ovog događaja – zasigurno već početkom XII. st.

Početkom XIII. st., 1209. godine kralj Andrija II. stanovnicima te varoši dao je povlastice slobodnog kraljevskoga grada, čime je Varaždin postao prvi grad u srednjovjekovnoj Slavoniji koji je dobio te povlastice.

Već tada se u Varaždinu nalazila crkva Sv. Ivana Krstitelja, za koju se vjeruje da je isprva možda pripadala ivanovcima (hospitalcima), a od vremena Bele IV. dobili su je franjevci (sredina XIII. st.).

Predaja u to vrijeme u Varaždinu kao najstariju spominje crkvu sv. Vida koja se nalazila izvan uže gradske jezgre, no nju povijesni dokumenti spominju tek 1454. g.

Najstarija župna crkva u Varaždinu

Varaždin je već u to vrijeme svakako morao imati i župnu crkvu, iako se ona spominje prvi put u popisu župa tek 1334. godine, i to kao „ecclesia s. Venceslai“ (crkva sv. Vjenceslava), a do tog vremena ne postoji nijedan pisani podatak o postojanju župe na varaždinskom području. Postoji međutim jedan podatak iz XVIII. st, prema kojem je tadašnji župnik Antun Moković (Smukovich) 1756. g. molio pomoć za obnovu župne crkve koja je stara 584 godine, što bi značilo da je bila izgrađena još 1172. g.

Župna se crkva nalazila na mjestu današnje župne crkve sv. Nikole, i bila izgrađena u stilu romanike, a romanički arhitektonski elementi bili su pronađeni u temeljima crkve prilikom obnove 1968./1970. g.

Crkva Svetog Nikole u XV. i XVI. st.

Stara romanička građevina s vremenom je postala premala. Zato se u XV. st. povećava i pregrađuje u gotskom stilu. Tada je već bila posvećena sv. Nikoli („ecclesia sancti Nicolai in Warosd“), kako se spominje u popisu župa iz 1501. g., gdje se također spominje i njen župnik Stjepan. Župna crkva i trg oko nje tada su predstavljali u pravom smislu riječi središte grada. Građani koji su bili okrivljeni za neki zločin, tada su se u predvorju crkve ili čak pred glavnim oltarom sv. Nikole morali zaklinjati u svoju nedužnost.

Ova crkva je stradala u požaru 1592. g.. Na inicijativu gradskog vijeća odmah se krenulo sa sakupljanjem sredstava za obnovu crkvenog krova koji je prilikom požara najviše stradao, a u akciju su bili uključeni i građani.

U XVI. st. župnikom Sv. Nikole postao je Antun Vramec, u povijesti hrvatske književnosti poznat kao autor djela „Kronika vezda znovich zpravljena kratka szlouenzkim jezikom“ i „Postilla“ koja je tiskana u Varaždinu 1582. g.

Izgled crkve u XVII. st.

Postoje opisi iz XVII. st., koje su ostavili varaždinski arhiđakoni (Ivan Brašić 1649.g. i Ivan Znika 1678. g.) prilikom kanonskog pohoda. Saznajemo da je crkva bila prostrana i izgrađena od kamena. Imala je tri ulaza – glavni i dva pokrajnja, pred kojima su se nalazila predsvođena predvorja

Godine 1688. vizitator je bio Šimun Šidić, koji je podnio izvješće biskupu Aleksandru Mikuliću, i koji vrlo detaljno opisuje glavni oltar crkve, te veli da je velika oltarska slika sv. Nikole „izrađena elegantno na platou“. Sa strane evanđelja na oltaru su stajali pozlaćeni kipovi sv. Petra i sv. Stjepana kralja, a sa strane epistole kipovi sv. Pavla i sv. Emerika, slavonskog vojvode. Na sredini gornjeg dijela oltara nalazila se slika Majke Božje, a uz nju kipovi sv. Elizabete i sv. Helene. Na vrhu oltara bio je kip uskrskog Krista. Na glavnom oltaru su osim toga bili stupovi i razni ornamenti, svetohranište je bilo elegantno obojeno.

Crkva je imala i pokrajnje oltare (Sv. Barbare, sv. Katarine, sv. Fabijana i Sebastijana…), koji se nažalost, kao ni glavni oltar, nisu sačuvali.

Na koru su se nalazile orgulje.

U svetištu kod glavnog oltara nalazile su se s jedne i druge strane klupe, a one se spominju i u kapeli sv. Jeronima.

Uz crkvu se nalazilo i groblje, kao što je to bilo uobičajeno.

Do 1649. g. župnik sv. Nikole bio je Juraj Križanić, koji je odavde prvi put krenuo na svoj put prema Rusiji.

Crkva Svetog Nikole u XVIII. st.

Sredinom XVIII. st.crkva sv. Nikole bila je već prilično trošna. Zato je 1750.g. varoška općina dala porušiti staru župnu crkvu, a 1753. g. započela gradnja nove, današnje, crkve, u baroknom stilu po nacrtu varaždinskog majstora Simona Ignaza Wagnera. Gradnju je isprva vodio ptujski graditelj Matthias Mayerhoffer, a nakon njegove smrti 1758. g. gradnju je preuzeo Joannes Adamus Posch, porijeklom Austrijanac, koji je vodio i gradnju novog župnog dvora. I jedan i drugi graditelj bili su žitelji Varaždina u vrijeme gradnje župne crkve.

Gradnja ove nove barokne crkve sv. Nikole u koju je bio uklopljen gotički toranj iz XV. st., kakvu i danas poznajemo, bila je u potpunosti dovršena 1771.g. Na temelju izjava vizitatora iz 1755. i 1771. g. može se zaključiti da je nova crkva imala potpuno isti položaj kao i stara.

Nova crkva je na svom glavnom pročelju dobila lijepo izrađeni portal, iznad kojeg se u niši nalazi kip sv. Nikole. Posebna vrijednost crkve je drveni oltar sa velikom slikom sveca zaštitnika. Oltar je djelo varaždinskog stolarskog majstora Thomasa Heutera, te kipara Ignaza Hohenburgera i Friedricha Petera.

Međutim već 1776. godine u katastrofalnom požaru, u kojem je stradao veći dio grada i crkva je bila teško oštećena. S obzirom na druge prioritete u gradu (obnova stambenih zgrada), s obnovom crkve se moralo malo pričekati, no zahvaljujući darežljivosti zagrebačkog biskupa Josipa Galjufa, 1788.g. crkva se obnavlja.

Crkva Svetog Nikole u XIX. st.

Župna je crkva i kasnijih godina i desetljeća bila potrebna raznih građevinskih intervencija, osobito na krovištu, pri čemu je redovito uskakalo gradsko poglavarstvo iako s ne baš velikim sredstvima.

Iz jednog pisma župnika E. Filetića iz 1868.g. saznajemo i za loše stanje crkvenih orgulja, jer on je tražio donaciju za popravak istih. To je i učinjeno, pa su orgulje još punih dvadeset osam godina bile u upotrebi. Iz popisa invetara župne crkve iz 1837.g. saznajemo a su se na koru osim orgulja nalazili i drugi glazbeni instrumenti, iako neki već vrlo istrošeni (violine, viole, fagot, oboa, klarinet,rog, bubanj, klavir (?!) i drugi).

Godine 1896. postavljene su bile nove pneumatičke orgulje sa dvadeset registra i 1229 svirala, koje se smatraju jednim od najboljih djela slovenskog graditelja orgulja Josefa Brandla. Na njima je prvi put svirao Vatroslav Kolander, orguljaš zagrebačke stolne crkve, a na svečanoj misi pjevalo je pjevačko društvo „Vila“.

U već spomenutom popisu inventara iz 1837.g. popisana su i zvona: zvono sv. Nikole lijevano 1663. g., zvono sv. Marije (iz 1704.), zvono Presvetog Trojstva (1704.), zvono sv. Benedikta (također 1704.), drugo zvono sv. Marije (1728.) i zvono za umiruće (1714.). Međutim, osim zvona sv. Nikole, ostala su bila oduzeta tijekom Prvog svjetskog rata za vojne potrebe.

Početkom dvadesetog stoljeća, kad je župnikom župe sv. Nikole bio kanonik Maks Kolarić, provdena je bila još jedna obnova župne crkve, Tada je crkva bila uređena i izvana i iznutra, postavljeni su bili obojeni stakleni prozori, a stijene i prozori bili su ukrašeni baroknim ornamentima i kipovima svetaca.